Feeds:
Objave
Komentari

Archive for Studeni 2008.

Baš sam sad saznao, WGC nastupaju u Teatru &TD 3.12.2008.

Uvijek se čudim kako takve super poslastice jedva napune mali prostor kao što je &TD, no osobno, meni je tako i puno bolje jer je gušt slušanja u malom prostoru puno veći a cijela atmosfera intimnija!

Karte se kupuju u Dirty Old Shop-u (Tratinska 33 ) i na blagajni Teatra &TD.

Vidmo se.

ISPRAVKA – 29.11.2008. – Karte su najavljene za prodaju na gore navedenim mjestima ali ih na dan gotovih jela oko 12h još nije bio. I teta u Teatru &TD i zauzeto osoblje Dirty Old Shop-a su rekli kako karte još nisu dobili. Kad će, ne zna se….

ISPRAVKA – 1.12.2008. Karte su u prodaji na gore spomenutim mjestima.

Read Full Post »

Prvo je ljubovao sa djevojkom sa obale Crvene rijeke, a sad prelazi zelenu planinu….

Ne, ne radi se o studentu slikarstva (makar, koliko vidim nije da ne zna slikati – pogledajte OVDJE ), već o sad već prilično starom, ali po meni i dalje odličnom – Bob Dylanu

greenmountain

U ovom postu, ističem pjesmu “‘Cross The Green Mountain” koja je zapravo napravljena kao muzika za film “Gods and Generals” iz 2003., a nalazi se i na albumu “Tell Tale Signs” iz 2008.

Predapokaliptična pjesma u kojoj se “miriše” kraj. Pitanje je samo je li riječ o kraju epohe, života ili svijeta! Istovremeno, to je pjesma koju pjeva čovjek koji je totalno pomiren sa sobom, svojom okolinom i onime što je i što nije napravio. U filmu, ta pjesma ilustrira ludilo rata, pa se spominje “nešto” što je došlo iz mora pa pomelo zemlju bogatih i slobodnih, pa kasnije “osvetnički Bog”, pa zatim i posljednji sat posljednjeg dana posljednje godine.

(više…)

Read Full Post »

billfrissel-sNe mogu se odlučiti je li ovo bio film sa najboljom živom muzikom koju sam slušao ili je to bio koncert sa najbolje sinhroniziranim pratećim videom. No jedno je sigurno – koncert (ii film?) Bill Frisell-a na N.O. Jazz festivalu 2008 održan 10.11.2008. u Kinu SC u Zagrebu će još dugo ostati u mom sječanju. I kao vrsta događaja, i kao odličan koncert, i kao nešto novo što još nisam vidio.

Malo detalja…

Naime na početku koncerta vidio sam da Bill ima veliki LCD ispred sebe. Mislio sam si – kaj ima tak veliki display za note? Jer tekstovi mu ne trebaju – koliko znam ne pjeva…

Onda sam skužio. Ne samo da to treba njemu već svim članovima banda, jer oni doslovce sviraju svoju verziju muzike za filmove. Filmovi su animirani filmovi o mačku Frank-u, te par nijemih filmova, jedan sa Borisom Karloffom (modificirani “The Bells”) i dva sa Buster Keatonom – “High Sign” i “One Week”.

FIlmovi su malo “heavy” – mačak i B. Karloff, a Buster je kao Buster – super smiješan! No ono što je bitno je da je muzika sinhronizirana savršeno! Pukne puška i zvoni zvono, a bubnjar to odradi u savršenom ritmu! Isto vrijedi i za gitaru i bas u nekim drugim prilikama.

Na kraju sam se već totalno izgubio jer nisam niti u potpunosti gledao film, niti sam mogao slušati samo muziku – naprosto ušao sam u jedan “treći svijet” koji se nalazi negdje između a prožet je asocijacijama i filmova i muzike.

BRAVO Bill, bilo je zanimljivo!

I naravno – BRAVO organizatorima N.O. Jazz festivala.

Read Full Post »

brad-mCitirat ću jednog svog prijatelja, inače poznatog ZG muzičara. To je fraza koju on koristi nakon što se dobro zabavimo, dobro najedemo ili napijemo, ili pak nakon što poslušamo dobru muziku. Dakle, on takve događaje poprati sa: “TAK SE ŠAJBA!!!”

E pa evo, poruka za Brada od mene – dečki, tak se šajba!

Brad Mehldau Trio su:
Brad Mehldau / piano, Larry Grenadier / bass, Jeff Ballard / drums

Suptilno, decentno, a vrhunski odsvirano. Fantastičan osjećaj za dinamiku svakog instrumenta, odlična međuigra instrumenata, inspirirane solo dionice….

Svi članovi tria su odlični. Moram priznati da sam imao lagane sumnje prema bubnjaru tijekom njegovog prvog sola, ali kasnije sam u potpunosti promijenio mišljenje, valjda se samo trebao “ugrijati”. Super mi je kad tiho ali brzim tempom prati solo klavir ili bas. Basista i njegove solo dionice su vrlo interesantne jer se uvijek trudi uz sviranje melodije ostati i u ritmu povremenim prelaskom sa visokog sola na dublji bas, a pri tom mu često pomaže i Brad. Bradov solo je stvarno super, moram priznati da mi se on nakon ovog koncerta sigurno uvrstio na top 10 listu jazz pijanista. Zapravo, puno više od sola, sviđa mi se kad sviraju svi zajedno, mislim da su savršeno uigrani, kako muzički a tako i po feelingu.

Svi sviraju bez nekog posebnog afektiranja, potpuno cool. Zapravo kad ih se istovremeno gleda i sluša, nekako je neobično (na dobar način), naime, muzika luduje, a oni kao da su negdje drugdje. Iznimna lakoća muziciranja koja je svojstvena velikima. Tu se posebno ističe Brad Mehldau koji ima tu jednu svoju “iskrivljenu” pozu na klaviru, i koji na trenutke izgleda kao da se ne pokreće (ak mu se ne gledaju prsti).

Ovaj je koncert bio pravo osvježenje ovog festivala jer je bio takav da se ne plovi na staroj slavi i skriva iza prošlih uspjeha. Brad Mehdlau Trio je band današnjice koji odlično svira i koji uživa u tome. Posljedično, zbog toga u koncertu uživa i publika. 

Nemam ja ništa protiv toga da s vremena na vrijeme vidim i one koji na temelju stare slave i vrhunske tehnike pokažu što znaju. Ali to se ipak razlikuje jer oni mi daju informaciju o muzici, a Brad Mehldau i njemu slični mi daju muziku samu!

Read Full Post »

daveholland-1Dug naslov….

Najavljen kao kvintet velikana od strane organizatora festivala:
DAVE HOLLAND QUINTET:
Dave Holland / bass, Chris Potter / saxophone, Robin Eubanks / trombone, Steve Nelson / vibraphone, Nate Smith / drums.

Sad je prošlo negdje 2 sata od završetka koncerta pa je dovoljni odmak da napišem neke svoje dojmove. Osnovni dojam – stvarno je istina da su svi vrhunski muzičari. Al’ čini mi se da sam bio na koncertima na kojima su muzičari, pa onda i ja, više uživali!

Možda sam u krivu, ali nekako nisam imao dojam da su se oni baš jako uživili u to što su svirali, i čini mi se da je to bilo više onako odrađeno profesionalno, ali ništa više od toga. Jedan od primjera je bio kako su se muzičari koji taj čas ne sviraju (najviše trombon i sax) šetali po pozadini stage-a i sklanjali skoro pa u publiku dok su čekali red da nešto odsviraju. Kao da nisu dio banda, već gostujući muzičari. Ne bi li bilo ljepše da su ostali na stageu, sjeli na barsku stolicu koju im je mogao nabaviti organizator, te sudjelovati u svirci banda kad i ne sviraju?

No, na stranu ponašanje, ajmo malo na svirku. Igra trombona i sax-a je bila super, kao i solo (malo više super sax, a malo manje trombon), ali ok. Vibrafon i marimba (svirao isti čovjek) su bili odličan background, a na trenutke i vrhunski solo instrument, s time da se Steve Nelson znatno češće koristio polifonijom no virtuoznim monofonskim solažama. To što je radio je bilo interesantno.

Tu je onda i sam Dave Holland, koji je svirao odlično, par soloa je bilo vrlo suptilno i vrhunski odsvirano, ali opet meni – lišeno gušta (prvo njegovog, pa onda posljedično i mojeg).

Jedini kojeg moram OZBILJNO POHVALITI je Nate Smith, kako za tehnički zanimljivo muziciranje (lupanje po strani floor tom-a i sl.) tako još i više za nadahnuto i emotivno muziciranje koje pokazuje Neteovu radost što radi baš to što radi – svira.

BRAVO Nate Smith i bravo svi ostali! 

A ljudi su pljeskali i pljeskali… I kad je trebalo i kad nije 🙂

To samo pokazuje kako je grad gladan za drugačijom muzikom, i kako je festival sjajno pogođen. No, “catch” je u tome da što će ljudi vidjeti više koncerata, to će prema  njima biti kritičniji. Kao što sam ja prema ovom.

Sutra idem na Martinje u zagorje pa ću propustiti vokalni jazz sa Kurt Elling-om, a vraćam se u ZKM u subotu na koncert Brad Mehldau-a, a u ponedjeljak me čeka Bill Frisell na N.O. Jazz Festivalu. Jedan ozbiljan vinsko – jazzerski vikend je preda mnom 🙂

Read Full Post »